Sjećam se druge sedmice, druge kemoterapije. Još uvijek sam vodila borbu sa sobom, borbu sa strahom, povremeno gubila svijest, jedva se kretala, bila premršava i prilično nesigurna. U sobu su došle tri dame. Moja Ela, glavna i odgovorna urednica najtiražnijeg bh. magazina Azra, Vanja Lisac, naš najbolji ženski fotograf, i jedna mlada vizažistica. Došle su u radnu posjetu koju smo telefonski dogovorile. Ela mi je već dolazila u posjetu na DIP, obilazila me i na Bjelašnici uvijek s novim brojem Azre.
Moja Ela je došla s pozivom na akciju, a bila je takva i prije 20 godina kada smo u ratnom Bihaću dijelile sve, od cigarete, jabuke, do garderobe. Ona se sjeća mog kariranog sakoa koji je posudila za srednjoškolsko matursko veče, a ja se sjećam njene uske crne
haljinice s dubokim dekolteom u kojoj je nesvjesno zavodila sve oko sebe, a bile smo tek djeca. Srednjoškolke. Odrastale smo uz knjige, voljele čitati i uglavnom se tako zabavljale dok smo čekale da stane granatiranje ili kod nje na četvrtom ili kod mene, dva sprata niže. Bilo je jasno da je došla i ovaj put malo da me zabavi, širila je radost i vedrinu i ranije, osim što smo odrasle, ništa se nismo promijenile. Ela kao glavna urednica magazina došla s eki- pom po intervju kod Donne Ares, umjetnice i pjevačke zvijezde regiona. Ranije smo mogle toga samo da se igramo, a sada smo i u svijetu odraslih imale priliku. Malo je tako sretnih prijatelja.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 14
SOBA ZA NIKOGA 