Po onom kako sam se osjećala bila sam čini mi se zdravija od većine ljudi. Bio je mjesec ramazana, mjesec želja i praštanja, a sa mnom su opet zakuhali zbog slike u kupaćem kostimu. Željela sam slikom poručiti da, iako sam se tek riješila kemoterapije i imam rak, skupila sam hrabrost da sjedim na plaži, u hladovini i, ako mogu ja, to mogu svi oboljeli, koji se kriju od sunca, jer im je neko tako rekao. A onda opet haos i reakcije, pa čak i karikature. Pa je l’ to Allah zabranio da idemo na more? Pa šta uopće tražiš na Facebooku, ako postiš, pa Facebook nije mjesto za upućivanje na pravi put. Za mene je sunce izvor života. Bez sunca i ne možemo živjeti i vitamin D je najlakše i jedino tako moguće prirodno obnoviti. Opet sam pomislila na Švedsku i Dansku gdje na svaku zraku sunca ljudi podižu lica prema svjetlosti dok čekaju svoj prijevoz ili zeleno na semaforu. Sunčaju se svakog slobodnog trenutka i pune baterije za hladnoću koja je tamo ipak prisutnija. Naravno moje izlaganje suncu nije podrazumijevalo prženje i ležanje na plaži, ali jeste brza kupanja i onda povratak u hladovinu. Bitno je zapravo da smo na zraku. Sunčeve zrake će već same pronaći put do nas.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 24
SOBA ZA NIKOGA 