Vozili smo se lagano prema Bihaću iz Travnika, gdje smo bili u posjeti veoma dragim ljudima i našem Fistiku. Bio je Bajram. Od Bajrama do Bajrama smo dobrog posla napravili i bilo bi super kad tog tumora više ne bi bilo, jer ja se osjećam odlično i nikakve logike nema da je još nekakvo zlo u meni, jer organizam mi funkcioniše najbolje. Čak bolje nego prošlo ljeto pred bolest i gotovo sam zaboravila kako je to kad si skroz dobro.
Kod Sabi je bilo sve po starom. Bila je uvijek radosna što se vidimo. Vidjela sam se s DJ Denisom i Sjenom. U Bihaću i nije bilo sadržaja, jer su u najtoplije doba dana ljudi bježali kraj Une, u hladnije dijelove grada. Dogovorila sam još jedan pregled kod doktora Kulenovića. U međuvremenu je i tetka stigla s mora, a ja sam ih onda obišla obje. Sabi je bila raspoložena, malo smo “lunjale” po gradu, nije bilo nigdje nikog zbog vrućine, a nama je to ovaj put odgovaralo.
Otišla sam kod dr. Kulenovića i odradili smo pregled. On se ponovo zabrinuo i više nije bio sretan kao prilikom naseg posljednjeg susreta. Zadnji put je rekao da sve izgleda kao da ništa nije bilo, ali sada je sumnjao čak i na recidiv, a ja sam sumnjala na onaj isti tumor koji je tu i bio, ali se možda na prethodnom, pregledu prije dva mjeseca samo nekako sakrio.
Sabi se nasekirala zbog tog nalaza, doktor čak misli da je u pitanju recidiv, a ja nisam pravila nikakvu dramu. Bilo je kako je bilo. Nedavno sam pročitala da je najbolja stvar zapravo pokušati živjeti sa svojim rakom u simbiozi i tretirati ga kao hroničnu bolest i ja sam zapravo baš na tome i radila i pokušavala sam naći sve moguće načine za samoodržavanjem, bilo šta samo ne operacija. U međuvremenu su javili za termin za PET CT i morali smo se iznenada vratiti u Sarajevo. Moje tijelo mi nije davalo nikakve signale, osim što se ponovo pojavilo blago krvarenje iz rodnice, tačnije mrljanje, po čemu sam odmah znala da taj tumor nije završena stvar.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 25
SOBA ZA NIKOGA 