Kaže kineska poslovica “knjga je poput bašte u džepu”. Nisam rado ni čitala, a još manje pamtila poslovice, citate.. niti sam dopisivala po udžbenicima i knjigama svoje komentare. Ali kada sam počela dolaziti u civilne posjete mojoj rođaki Azri Kolaković ugledah isprintani radni primjerak njene knjige… bez naslova.. bez korica.. ishabanu od prelistavanja. Ni riječi o knjizi, razgovor inspirativan u genijalnim sistemima koji su na raspolaganju u okviru ovog zajedničkog trenutka a ne iz pojedinačnih perioda. Druženje u konačno njenoj sarajevskoj bašti. Do sada ih je Azra putujući nosala sa sobom. Tada pomislih.. Baste je ona svoje nosala u džepovima. Polazeći kući zamolih je da mi na nekoliko dana posudi taj primjerak knjige! A ona još uze neku sliku..njen potpis..2006. godine i kroz drugu baštu, ja bogata odoh sa njenim djelima .
Otvaram sredinu knjige Soba za nikoga. ….”Nisam tvoja slatka curica, ja sam tatin sin”, pomislih ovo je poslastica za dobro obučenog psihoterapeutagodinama superviziranog.
Sljedeća… Manje emocija je manje stresa… kako dalje čitati? Nasumice..ili početi početkom? “Tvoj glas niko ne može zamijeniti zato ostani..” pišu joj (ne)poznate osobe!!!
Stranica puna kemoterapije….. kada bi doktori – moje kolege drage – znale da je mnogo efikasnije aplicirati intravenozno medikaciju uz vatromete, izlječenja bi postajala novorođenja u toku… ne prijevremena, sa komplikacijama već uz podršku bolesnice koja je normalna motivacija.
Odluku da Knjigu pročitam, čitam, učim i pamtim sam donijela nakon Azrinog pojašnjenja, negdje u knjizi… (stranice nisu numerisane, a što bi inače bilo pametno, jer ljudi bi pamtili sadržaj, ispisano-pročitano, a ne brojeve stranica), o snu koji je usnila da uči ezan.. san više od sna jer njen poziv je bio stvaran i daleko se čuje.
Kako napisati osvrt na knjigu o kojoj stalno razmišljam, i kao psihijatar i kao majka i kao pacijentica na intenzivnoj njezi… i kao žena…itd. Spisateljica, dakle Donna Ares, slikarka, muzičarka, pjevačica dakle Čovjek, priča o životu i boli, o sjećanju i zaboravu, ispituje nas pitanjima, ali i navodi da se pitamo. Oni koji će pokušati da je razumiju, opravdavaće se potrebom da, boraveći u sobi (svojoj, našoj) za nikoga, moraju početi izmišljati novi jezik. Jezik o bolu, o patnjama, o zlu jer nam često nedostaje smisao našeg stradanja !!
Ali sve ove teške teme napisane su tako da vam ipak neće biti teško čitati o njima.
Meni ostaje da je po treći put pročitam nakon promocije. Svečano čitanje u sobi za nekoga. Da slijećem na Azrina djetinjstva, da trčkaram po dvorištima tetkinim, da zaborave njene sa njom i otkrivam. Da izaberem sjećanja kojim niže sve lijepo iz života.
A Patnja pa potom Bol preskočiše u knjigu strmoglavo, ne gledajući svijet i dešavanja oko sebe, pa zakoračih kao desetogodišnji konsultant-psihijatarpsihoterapet na Onkologiji Kliničko-univerzitetskog centra u Sarajevu, pa kao psihijatar holandski, pa kao svjedok bola mog roda-rođenog, i tako sve do kraja čitanja knjige. Stalno mi u svakom redku nešto nedostaje, nešto strašno važno. Tragam ali uzalud tragam. Dugo iščitavam. Kraja nema.
Nedostajao mi je smisao njene bolesti, moje ili tvoje. Ko nama, ko njoj hoće da oduzme taj smisao? Donna ga pronalazi, čas kao skriveni znak, čas kao bljesak sunca na Bjelašnici, u dovama, u snivanju sna u snu, u oduzimanju zla iz tamnih večeri. Znakovi se nižu u zlatasta treperenja zvjezdanog neba pod kojim smo svi natkriveni..
Donna Ares konačno pobjeđuje zlo koje neće mnogim čitaocima, zdravim,mladim, bolesnim, doktorima.. više vladati, zlo bolesti strašne nestalo je u njenim bojevima bez vojske, uz njegog Džavida, uz dobre i malo manje dobre ljude, i u sobama za nikoga gdje od sada borave samo ljekari a hodnicima silazi pjesma koja gromoglasno odlazi iz sobe za nikoga.. Čuje se ezan sa obližnje džamije.
Stapa se sa njenim unutrašnjim glasom učenja ezana iz onog njenog sna!
Soba za nikoga punila se iz trena u tren od 14-15h posjetiocima dobrog srca,a iskrene želje su bile sve veći nevidljivi prekrivač zaštite od nestajanja. Hiljade i hiljade želja za ozdravljenje. A sve jedna po jedna. Pronaćićete se na bezimenoj stranici u zagrljaju sa Donnom. Vas zalog se upisuje!!
Neka su u sobu zavirivali i oni sa korovom umjesto sa cvjetkom poljskim, i oni koji određuju liste lijekova bez lijekova, i oni koji simboliku ne razumiju, i oni bez dara za razmišljanje.
Donna vam spravlja lijek u svojoj basti koju neće više nikada nosati po džepovima. Ovaj lijek nema svoje generičko ime.
Spoznaja suštine…
Zatvaram posljednju stranicu. Vidimo se na prezentaciji knjige.
Prim.dr.Narcisa (Bešlagić) Kamberović
SOBA ZA NIKOGA 