Ni u ovoj čekaonici me niko nije prepoznao, do momenta papirologije kad je sestra zbunjeno prihvatila činjenicu da ja ipak jesam Donna Ares, da smo mi čak i generacija i rekla da je njoj moj glas bio poznat od prvog “Dobro jutro”, ali je brzo odustala od te pomisli, jer zna ona vrlo dobro kako Donna Ares izgleda.
Baš kao i jedna medicinska sestra koja me ubjeđivala da sam ja ustvari moja sestra, koja je uvijek bila visoka i mršava, pogotovo dok smo nastupale zajedno. A ja sam u tom trenutku shvatila jednu drugu činjenicu, da je od mene ostao samo moj specifičan glas, jer svi su me u posljednje vrijeme prepoznavali po glasu, a ne po stasu i izgledu.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 3
SOBA ZA NIKOGA 