Ogledalo

   Vrlo rijetko sam se u bolnici gledala u ogledalo i po izrazima i pogledima drugih ljudi koji su me obilazili sam mogla procijeniti da je stanje i gore nego što mislim. Sanela me prva upozorila da pregledam limfne čvorove koje sam imala, dok su bili još mali. Kuma se vratila na posao, a ja sam stala pred ogledalo. Tek kad sam se vidjela u svom ambijentu, svom omiljenom ogledalu sa zlatnim ramom u velikom predsoblju, postala sam svjesna svoga pravog izgleda, svog propalog lica i tih 55 kg koje sam ovog trenutka jasno vidjela i suze su krenule same. Plakala sam gledajući odraz koji je bio svačiji, ali ne i moj. Možda je ovo i jedini istinski tužan momenat. Sve druge situacije su povezane s ljutnjom, bijesom, strahom, jadnim i žalosnim osjećajem, ali ne i tužnim. Ono što zovemo TUGA. Ono kada žalimo. Ova slika je bila tužna, a sama prilika još tužnija, prilika da se oprostite s nekim. Tražeći onaj dobri zgodan odraz i lijepo vedro lice gubila sam samo vrijeme, jer već sam izgubila nekog, sada sam samo toga postala svjesna. Izgubila sam sebe. Ko sada može da me spasi? Samu sebe izgleda ne mogu.

   Izgubila sam ono oko čega sam se toliko trudila. Sav trud mi je pao u vodu. Više nije bilo ni debele ni mršave. Kraljica Balkan žurke je odlučila da spava, Donna Ares nije sigurna da li da ide ili da ostane, a Azra Kolaković je zbunjena, uplašena i sama. Zainteresirana, mirnog pogleda, bez ikakvih pitanja gledala sam odraz u ogledalu koji nije moj i ne mogu da ga prihvatim. Sve je nestvarno, a istovremeno stvarnije ne može biti. Ovo je trenutak kad se susretnete i sudarite sami sa sobom.