Bližio se kraj posjetama za danas i familije su polako odlazile. Ostale smo same u našoj velikoj hladnoj sobi i ponovo smo pričale o bolesti, o simptomima, o limfnim čvorovima, o krvnoj slici. Meni su smetali veliki tamponi koje sam morala nositi zbog krvarenja poslije biopsije, a još više mi je smetalo kad bih trebala u toalet, a trebala sam svako malo.
Teško sam se kretala, a još teže je bilo u WC-u u kojem nisam znala gdje da odložim toalet papir da se ne isprlja, jer jednom rukom sam držala higijenski uložak, a drugom vrata koja su se stalno otvarala. Kad morate da čučnete glavu gotovo gurnete u kantu za smeće koja je bila tačno pored vrata ispred vas, uvijek puna papira i iskorištenih uložaka, što uredno smotanih, što nemarno ostavljenih, onako krvavih. Da se sjedne – vrlo neizvodivo. Iako su žene koje su čistile redovno obavljale svoj posao, WC je ubrzo izgledao ponovo zapušteno, kante za smeće su se brzo punile, a sve je i onako bilo staro i napola uništeno. WC-školjke nisu imale poklopce, a još više me šokiralo kad sam čula da se znalo desiti da ih, kad postave nove, opet neko ili uništi ili čak ukrade. Ukrade dasku za WC-školjku u bolnici? Na Odjelu ginekologije? Meni je to bilo van svake pameti.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 5
SOBA ZA NIKOGA 