Četvrtak. U sobu je ušla medicinska sestra u plavoj majici s natpisom: “Bože, daj mi strpljenja, ali brzo.” Odmah mi se svidjela. Crna, kratko ošišana, s naočalama, podsjećala me na moju susjetku Sandru. Veoma odlučna. Sestra Emira. Imala je crveni ruž na nasmiješenim usnama. Morala je ponovo da me ubode, jer je zaštopala vena. Bila je brza i konkretna i to mi se baš svidjelo. Svi su vrlo profesionalni. Voljela sam disciplinu, valjda što sam još kao mala bila disciplinovano dijete zbog silnih obaveza oko vježbanja klavira, muzičke škole, privatnih časova engleskog jezika, hora i svih ostalih obaveza oko redovne osnovne škole. Voljela sam red, a to se na ovom odjelu definitivno osjećalo. Čim bi ušao neko od medicinara sva posjeta je morala napustiti sobu.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 11
SOBA ZA NIKOGA 