Ponovo Alisa. Alisa u zemlji čuda – drugi dio. Knjiga dva. Sarajevo. Drama počinje. Pomislila sam: Bože, gdje se sad ovo nalazim, iako je Odjel onkologije već na prvi pogled u poređenju s bihaćkom bolnicom bio svemirski brod. Odveli su me da se smjestim u sobu s jednom starijom gospođom, jednom “majkom” kako bi u Bihaću rekli, a ovo je kad nešto hoće, baš bila majka i to naša majka iz Ključa. Onda smo nas dvije pričale kako ima puno oboljelih od raka iz Unsko-sanskog kantona i o tome da joj je to deveta kemoterapija, da ona prima neku crvenu, da je bole noge, da joj nije opadala kosa, ali da mora da gura, šta će. Kasnije je majki došlo vrijeme da klanja, a kako nije bila u stanju da ustane zbog bolova u nogama, obavljala je to s malom postekijom na svom krevetu.
– Sine, moraš vjerovati u dragog Allaha. Evo ja sam primila već devet, ništa ne znam šta će biti, ali molim dragog Allaha da nam da zdravlje, bit će nam kako je on odredio.
– Znam, majka – govorila sam iz svog kreveta.
– Ja sam hvala Bogu dobro, kad odem kući prvo ništa ne mogu ni piti ni jesti, kasnije kad me malo popusti, pa počnem i jesti i piti i popravim se dobro. Kemoterapija mi uvijek skine par kila, ali vratim nekako do sljedeće. Moraš sine vjerovati, moraš.
– Vjerujem, majka, vjerujem, Bog je jedan, bit će kako On odredi – govorila sam i divila se snazi volje ove žene, da praktikuje vjeru na svu svoju muku. Cijenila sam uvijek prave i istinske vjernike svih vjera.
– E tako je, sine – počela je da se moli, klanja.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 10
SOBA ZA NIKOGA 