Sjedili smo u hotelskoj sobi uz prigušeno svjetlo premoreni, ali sretni. Vrlo poznat osjećaj. Danas sam nakon obavljene molitve dobila tespih. Razgovarale smo o iskustvu iz Plave džamije i Maša mi je rekla:
– Vidi, ti si sad moj džemat. Sjećaš se kad sam ti pričala u bolnici da si moj džemat i da sam ja sada zadužena za tebe. Nije tvoja bolest samo tvoje iskušenje, to je iskušenje i za one oko tebe koji ti mogu pomoći. Svi ćemo na Sudnjem danu biti odgovorni za svoj džemat. Moj džemat je moja Imančica, moji roditelji, moji ukućani, moj džemat si ti i svako vaše približavanje vjeri je meni korak bliže ka Gospodaru. Gledala sam u Mašu i pošla nešto reći, a ona je nastavila:
– Ti si danas učinila da se ja približim još više.
A ja sam se u tom trenutku osjećala kao da smo tamo i rekla sam:
– A jesi vidjela kako sam skoro zaboravila poželjeti da ozdravim? Dok sam hvala za ovo, hvala za ono, vi završavate… A čekajte me… NE!!! – smijala sam se, Džavid je mahao glavom, Maša je htjela još nešto da kaže, a u tom se trenutku pridružila i Emina. Još malo smo razgovarali, a ubrzo se i rastali. Sutra je PET CT i mogla bih se malo i naspavati, ali teško da će mi to poći za rukom kad smo dogovorili da ćemo ranije ustati i posjetiti Topkapi, palaču sultana Sulejmana.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 21
SOBA ZA NIKOGA 