Ego

   Shvatila sam to kao zadatak koji moram da riješim i pozdravljala sam se sa sestrama bez suza. Iako slaba i izgleda koji nije davao previše nade, bila sam puna samopouzdanja tog hladnog jutra pred odlazak u Sarajevo. Legla sam u vozilo saniteta, ušuškala se u dekicu koju sam sa sobom ponijela, namjestila glavu na Imrin jastučić, a sestra poslata kao pratnja je sjedila do mene. Osjetila sam svaku rupu u putu, svako skretanje, svako kočenje i nije nimalo ličilo na neko od naših putovanja, na kojima sam često znala spavati u toku vožnje. Ovo putovanje je bilo poražavajuće za mene, jer sam provela pola svoga života na četiri točka, na turnejama širom svijeta, kao vođa puta pored Džavida, glavna i odgovorna za sve članove ekipe koji su s nama putovali i doživjela sam sad da idem na put sanitetskim vozilom, totalno bespomoćna, u pidžami. Vrlo poražavajuće. Ali ponovo šamar. Donna Ares sjedi. Nema ego tripova i samosažaljenja. Sad si bolesnik. Pacijent. U bolnici u Bihaću sam se stalno zezala na svoj račun da nemam pojma šta me snašlo, da sam totalni bolesnik amater, u stalnom strahu od nepoznatog. Bilo je i bolesnika profesionalaca koji su izučili sve o svojoj bolesti, ali ja nisam bila ni blizu toga. Odlučila sam se suočiti sa strahom i ovo su bili moji prvi koraci.