Pratile su me sestre s ginekologije i porodilišta. Među njima i moja obožavateljica Erna koju znam od njenih malih nogu. Koliko smo se samo puta zajedno fotografisale za njenog odrastanja. Voljela su me ta djeca. Djeca mojih prijatelja, ona mala djeca koja su do jučer s roditeljima dolazila na moje koncerte sada su već mladi odrasli ljudi i rade odgovorne poslove. Bila sam jako sretna kada me Erna vodila po bolničkom labirintu s jednog odjela na drugi u vrijeme svih pregleda i pretraga, ali sam bila, također, i jako nesretna kada je morala biti prisutna za vrijeme mog pregleda ultrazvukom, gdje sam ležala tako mršava i naga do pojasa pred jednim od svojih najvećih fanova. Borila sam se sa strahom, ali i s egom. Brzo sam shvatila da u tim trenucima ego ne smije da dominira. Jer ego samo otežava stvari. Baca u očaj, a to mi je najmanje trebalo. Kada bi se Donna Ares u mislima pojavila sa svojim mušicama, opalila bih je po glavi. Tu nema ni Donne Ares, ni Azre Kolaković. Samo ja, bilo kakvog imena i moj najveći protivnik: rak. Nije mi bilo važno šta će ko reći i misliti, odlučila sam se suočiti s najvećim neprijateljem i nisam više ni o čemu drugom razmišljala osim o tome da moram i hoću da se suočim sa svojim najvećim problemom.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 9
SOBA ZA NIKOGA 