Bijeli lik

– Koliko imaš kilograma? – pita me Džavid.
– 52,5, 53 kg – a to je u mom slučaju značilo doslovno kost i koža. Imala sam običnu bijelu usku potkošulju, koja je na meni izgledala široko. Nije bilo onih bujnih grudi da je popuni. Sjetila sam se kad je sestra Edina u bolnici rekla: “Ma da se ti nama samo malo potkožiš odmah će to biti lakše”, i sada sam tačno razumjela smisao te riječi. Kemoterapija me dodatno istrošila, skinula mi je par kilograma, trnci su me pojeli, baš kako je Dika iz Krupe govorila, a ja sam se gledala u ogledalo i u njemu vidjela nekoga ko je tek puštena iz logora. Izgledala sam kao da me neko silom izgladnjivao i nisam se voljela ni gledati.

Ponekad bi izgled znao prevariti, malo bih se napuhala od tekućine koju primim, malo bi mi došlo i crvenilo u lice, pa sam izgledala nijansu okruglije i zdravije, ali to je bila samo reakcija na kemo. Nekoliko puta na WC i ispumpala bih se brzo, a onda poprimila izgled pravog zombija, ispijen, bijeli lik, bez imalo krvi, bez ikakvog crvenila pod donjim očnim kapcima, samo to bjelilo koje sam jedva čekala da prođe. Otrovi kemoterapije su sve više djelovali, a ja sam se osjećala sve gore.

SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 13