Kad me Nejra ošišala, Džavid me volio dirati po glavi, jer sam imala oštru gustu kosu, koja je tako kratka izgledala kao gusta četka. Ispočetka je bilo zabavno, a kasnije je postalo naporno, jer opadanjem kose moje tjeme je postalo hipersenzibilno minsko polje i blagim pritiskom ruke s vrha glave meni je aktivirao male bombe u korijenu svake dlake, a kasnije za par dana dlake su postale prave male čačkalice koje svakim pritiskom probadaju tjeme. Osjećala sam se kao pravi šaman. Kako mi je borba s rakom bila prava duhovna borba i duhovni put, pored one fizičke boli, susreti s Bogom i slični osjećaji blagostanja su me navodili da tako razmišljam, pomislila sam na šamane, kako su kroz bol i patnju jačali na svom duhovnom putu. Svaka dlačica na mojoj glavi je bila bojno polje. Kada sam svu bol prihvatila kao zadatak i izazov, počela sam shvatati smisao. Smisao boli, bolesti, smisao popularne teze samo najjači ostaju. Možda je zaista tako, ali da bih ušla u najjače morala sam ispuniti sve zahtjeve bolesti, pa kao pravi pravcati šaman trpjela sam sve ribe svijeta, osjećala sam svaki atom potrošene i preostale energije, znala sam tačno gdje je bol crpi najviše i dok bih sanjala rezanje nogu ručnom pilom potpuno bih se predala i skoncentrisala na bol. Uvijek sam se pitala kako šamani izdrže sve te ubode, paljenja, posjekotine i ostalo. E valjda tako. Potpuno skoncentrisani na trenutak boli koji istovremeno ignoriramo i prihvaćamo, ali na svoj način kao izazov, kao samo jedan mali test izdržljivosti i prolazimo dalje.
SOBA ZA NIKOGA Poglavlje 13
SOBA ZA NIKOGA 