A ja sam bila potpuno prazna, bez ikakvih želja, bez ciljeva, sve mi je palo u vodu i još uvijek sam vježbala ono vjerovanje u rečenicu koja mi je postala mantra: “Moram se boriti.”
Nisam govorila rečenicu: “Ja ću se boriti”, da izbjegnem zamku ĆU, zamku budućeg vremena, jer kad smo debeli govorimo od ponedjeljka ĆU na dijetu, ĆU prestati jesti kruh ili ĆU konačno prestati pušiti.
Moram se boriti. Kada? SADA. Postala sam potpuno svjesna važnosti sadašnjeg trenutka i pokušavala sam da upravljam sobom i svojim mislima, pokušavajući se uloviti u zamku sjećanja, a kasnije možda i mašte. Da zaboravim i gdje sam i šta sam i kuda sam krenula.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 9
SOBA ZA NIKOGA 