“Dobro jutro, moji anđeli čuvari”, objavila sam status uz fotografiju s novom frizurom. Lajkovi podrške. Ljudi su saosjećali i bodrili me na sve načine. Ajla mi je pjevala, pa slala video snimke, mama Dinine slike, djeca i fanovi naše zajedničke slike iz cijelog svijeta. Sve je bilo dobro, bila sam spremna, ali desilo se potpuno novo iznenađenje i potpuno novi problem. Tačnije novi strah. Strah od operacije koju su trebali da mi obave pred drugu kemoterapiju. Radilo se o portu, plastičnom dodatku, aparatiću pomoću kojeg se umjesto kroz venu, kemoterapija daje preko cjevčice iglom direktno na port, a tekućina ide ravno u glavni krvotok.
– Pošto ćete vi to malo duže primati savjetujem vam da ugradimo port radi vašeg komoditeta. Pacijenti su zadovoljni portom, sigurno će vam poboljšati kvalitet života, a riješit će vas svih budućih problema s venama. To je zapravo mala operacija, gdje vas zarežu na dva mjesta iznad grudnog koša i ubace mali plastični dio s cjevčicom, zašiju i to je sve. Bit će vam lakše jer nema prženja vena – govorio je dr. Pašić i ohrabrilo me ovo zadnje, ali strah
od operacije je bio ogroman.
Držala sam sestru Irenu za ruku sve vrijeme. Pod lokalnom anestezijom, stalno sam pričala. Na kraju sam vidjela kako to izgleda na rendgenskom snimku, na monitorima koju su bili iznad operacionog stola na kojem sam ležala. Odradili su to a da nisam osjetila išta osim prvog uboda igle anestezije, malo je pecnulo i to je sve.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 13
SOBA ZA NIKOGA 