Odmarala sam jedno poslije podne u ljubičastom dvosjedu u pozi koja će mi postati omiljena, gdje bih se pružila tako da su mi noge malo visile s naslonjača. Bio je to moj dežurni položaj tih dana. Došla mi je sestra Alma i dovela tetkino zlato, mog malog sestrića Dinu. Dino i ja smo se uvijek igrali i dijete je bilo vrlo sretno svaki put kada bi ga doveli kod nas. Čini se da je poput mene imao isti osjećaj za muziku i kreativnost koju je pokazivao sve više. Posebno je volio Džavida i on mu je bio važna figura. Imali smo velik i prostran stan, pun igračaka i muzičkih instrumenata, malog bijelog psa Timija i Dino je u svemu i svakom predmetu nalazio inspiraciju za igranje. Bližio se i njegov treći rođendan, a ja sam govorila da je njemu naš stan šaren i zanimljiv kao pravi mali Disneyland. Dino bi sjeo malo za klavir, a onda malo pod klavir s nekom od igračaka.
Baš sam ga bila željna s obzirom na to da se od Njemačke nismo družili. Umjesto da se igram s djetetom, pripremala sam čaj od aronije i vratila se u svoj horizontalni položaj.
– Alma, mršava sam.
– Ti to tek sad vidiš? Ja to govorim već dva mjeseca. Da nisi mršava, nego premršava, a sjećaš se šta si ti govorila… Da se to meni samo čini… Jooooj… Ccc – rekla je uznemireno i na trenutak zamišljeno mrdala glavom desno-lijevo dok je odlagala šolju čaja na stolić ispred sebe.
– Ali dobro. Sad si bila kod doktora i vidjet ćemo šta nalaz kaže i nemoj više da se zezaš sa zdravljem, pusti sad liniju.
– Šuti, sad sam skroz slaba… Totalno… Samo da mi je leći. Evo, ovo mi je glavna poza – rekla sam tako ležeći i mašući pokazujući tankim rukama prema sebi.
Nastavile smo razgovarati, Dino je trčkarao oko stola, a ispred njega je trčao naš pas Timi. Nas dvije smo imale odličan odnos i uvijek smo se dobro slagale. Iako smo različitog temperamenta, suština je manje-više ista.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 3
SOBA ZA NIKOGA 