Stigli smo u bolnicu. Iako dolazim s osmijehom u bolnicu, ovoga puta sam došla neraspoložena. Nisam baš ni u trećoj sedmici naročito uživala, jer me četvrta kemoterapija potpuno iscrpila i nisam imala dovoljno vremena da se popravim. Krvna slika je ponovo bila dobra, a ja sam uvijek bila u strahu od neutrofila. Ako neutrofili padnu prenisko, onda niste u stanju primiti kemoterapiju, tj. to je glavni znak lošeg ili dodatnog pada imuniteta. Direktno utječu na otpuštanje krvi u koštanoj srži tako da su vrlo bitan parametar u ocjenjivanju generalnog stanja. Neutrofili su bili bolji i bili su dovoljan dokaz da se moj organizam ipak izborio s otrovima, čak i nakon totalnog pada imuniteta prije Sarajeva i prve kemoterapije. Oni su bili i glavni znak da mogu primiti sljedeći ciklus.
Imala sam crveni duks na sebi i to je bilo jedino što je zračilo vedrinom. Čekala sam da počne i držala sam se tih dana izreke koju sam čula od našeg basiste Omera Rakovića koja kaže: Sve što počne mora i da završi. Pa tako će i ovo proći. To je sigurno rečenica koja podiže volju u lošim trenucima. Željela sam da peta kemoterapija počne što prije, jer prije će i završiti. Nisam se pošteno ni oporavila, a već sam morala primiti novu dozu otrova. Primjećivala sam da trepavice vidljivo nestaju i sve sam lošije izgledala. Onda su donijeli neki mali aparatić, koji kontroliše vrijeme curenja infuzije i tačno doziranje u zadanom vremenu i priključili su bocu Taxola i ponovo sam gledala male ravnomjerne balončiće kako pune bocu svakom kapljicom koja bi iscurila u moj krvotok.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 16
SOBA ZA NIKOGA 