Ja samo znam da su se i Rogovi s tetovaže obistinili. To je taj Zmaj s Rogovima. Moji Rogovi su bili upravo ONI koji ih nisu shvatali. Upravo se umjetnost našla obješena na tim rogovima, ubila je samu sebe, isto kao što sam i ja skoro ubila sebe ubijanjem svojih emocija. Uništavanje kulture nas je dovelo do toga da se ne prepoznaju više nikakva prenesena značenja, jer sve se prati i shvata bukvalno, čitaju se samo naslovi, izvlači se iz konteksta, nauka je potpuno zamijenjena vjeronaukom i zanemaruje se razum i tako postajemo vrlo površno društvo. Djeci se ne čitaju bajke, svi žele da su odrasli čim se rode i raduju se svijetu odraslih koji jedva čeka da ih proguta u sistemu globalnih pravila. Svi smo odgovorni za stanje društva i meni je bilo drago da su se digli intelektualci, veliki ljudi kulturnih oblasti, profesori, pisci, glumci zgroženi reakcijom pojedinaca, ali pojedinaca koji su bili previše glasni da bi se samo ignorisali. Zaboravila sam na sve afere i razmišljala sam pozitivno, samo o onim ljudima koji su pokazali podršku i kojih je bilo puno više. Dobrih ljudi je bilo bezbroj, ali svi su se pred problemom povlačili, uglavnom šute i govore, neka, proći će. Tako sam i ja govorila za kvržicu da je nevažna, proći će, pa uskoro saznala za metastaze. Pozitivna energija, ljubav i prijateljstvo, vjera i kreativan duh i važnost sadašnjeg trenutka su jedina kemoterapija za kvržice društva koje prijete da metastaziraju
i unište nam dušu. Rak društva se samo tako može pobijediti. Najbolja zaštita protiv raka je preventiva, zato ne znam kome šutimo, od koga to bježimo, sami među sobom u najljepšoj maloj zemlji na svijetu, gdje brat na brata skače u avliji pred svijetom. Uđi u kuću, lijepo mu reci, podijelite komad kruha i sve će mu se reći samo. Dobri ljudi su mi otvorili svoja vrata, svih vjera, svih nacija, dali mogućnost da vidim koliko me vole, koliko im je stalo do života i bili su moja armija koja se bori da ne padne zid koji me čuvao od svih napada. Nuspojave su bile najjače nakon zadnje kemoterapije. Nije bio petak, nego utorak. Primila sam je, a još se ni od osme nisam oporavila potpuno. Deveta me ubila, a više niko nije pitao kako sam, jer su mislili nakon koncerta i revije da sam odlično, a zapravo sam bila najgore do tada. Ručna kočnica! Tišina. Uživala sam u miru naše bašte i zdravstvenom progresu.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 24
SOBA ZA NIKOGA 