Pravo pitanje

Narednog dana sam imala dogovoren intervju za televiziju Hayat i na moje veliko zadovoljstvo došla je Hana. Rekla mi je da joj izgledam bolje nego u Bihaću. Rekla sam joj da možda i izgledam bolje, ali se osjećam gore i da su to ti apsurdi raka. Nalazi bolji, a vi sve gori. Bila sam isto slomljena, ali nekako življa. U Bihaću sam bila poluživa i to se stanje s ovim nije moglo mjeriti nikako što se na meni i osjetilo.

Smjestile smo se nasred mog kreveta i pričale smo pred kamerama o bolesti, o tome kako podnosim kemoterapije, govorila sam i da sam ubijeđena da sam se godinama trovala umjetnim zaslađivačem, instant kafom i mlijekom, što sam čisto onako spomenula, a to je izazvalo burnu reakciju proizvođača mlijeka.
Ne osuđujem njih, samo iznosim svoje loše iskustvo nepodnošenja ove kombinacije. I dalje pijem mliječne proizvode, jogurt koji je neophodan zbog crijevne flore, mlijeko nikada ne konzumiram, ali jedem i neke druge mliječne proizvode. Hana je uvijek znala postaviti pravo pitanje i pričale smo o mom psu Timiju koji nije mogao sa mnom na Bjelašnicu i već sam ozbiljno razmišljala da ga kod nekog udomim, jer se moja stara majka nije mogla brinuti za njega, a mama je, također, bila spriječena zbog svoje iznenadne bolesti. Nakon emisije mi se javilo puno ljudi koji bi čuvali Timija. Kada smo u razgovoru došle do dijela kada pozivam sve ljude dobrog srca da se odazovu mom pozivu u pomoć da skupim novac za lijek koji mi je neophodan, da bih mogla da preživim, rasplakala sam se. Teško mi je bilo. To su bili momenti gdje sam morala pobijediti sebe. Dobro, bit će donatorska večera, bit će neki program, umjetničke slike, ponudit ću ipak nešto… Neće to biti puko skupljanje para. To me držalo jer u suprotnom bih se osjećala kao da nešto tražim. Ovako sam to ipak nečim opravdala i bila sam na tankoj granici poniznosti. Izvukla sam se… Nisam bila konformista ni ponizan tip koji zna da moli, traži, klanja se i bila sam neko ko čvrsto stoji i kad je najgore, a moja djela su mi to, hvala Bogu, i ovoga puta omogućila. Nisam imala nikakav plan, ali sam znala da ću ponuditi dobar program, šta god to bilo u konačnici.

SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 16