Stizale su mi slike koje sam kasnije vidjela, gdje kompletni prvi redovi publike drže velike transparente: “Donna Ares Fight Cancer” s mojom novom fotografijom koju je Vanja Lisac napravila za magazin Azra. Ta fotografija je na Facebook stranici imala i najviše lajkova i najviše kritika i to isključivo na vjerskoj osnovi. Kaže jedna velika vjernica Bošnjakinja: “Kako vas nije sramota željeti da joj Allah pomogne pored ovakve tetovaže i golog tijela”, a ja gledam i ne vjerujem svojim očima da takve riječi izlaze iz usta pokrivene žene, vjernice, a onda čitam komentar čovjeka koji kaže: “Žena koja se bori s opakom bolešću pokazuje svoje tijelo koje može sutra biti zavijeno u najjeftiniji čaršaf. Nije mi jasan taj naš mentalitet, jednostavno ne razumijem.”
A meni, također, nije bio jasan naš mentalitet. Kao karikatura na kojoj šminkerica i darkerica stoje jedna naspram druge i obje misle jedna za drugu da su FREAK! Dakle, on misli da ne trebam da se slikam, jer sutra već mogu biti u čaršafu, tj. mrtva, a fotografija jasno govori da sam ja već u čaršafu, ali taj pogled preko ramena govori da ne želim da umrem i da mu ovako, prkosim. Kanceru, ne možeš mi ništa. To je bila moja pobjeda. To je bila moja motivacija i moja borba. Bilo mi je žao što neki ljudi nisu shvatili poruku, jer ne
gledaju na sliku kao na umjetnost i ništa više. Moj otpor prema raku. Revolucija raka na moj način. Znala sam dobro i prije ove slike kako je naš mentalitet čudan i dobro sam živjela s tim, iako sam uvijek bila svoja i drugačija. Svako je imao pravo na svoje mišljenje, ali mene su iz dana u dan sve više čudili ti Facebook vjernici koji stalno imaju nešto reći u ime Allaha, a ne znaju da svojim komentarima samo tjeraju druge ljude i od vjere i od Boga.
Tačno, moje tijelo može biti sutra zavijeno u najjeftiniji čaršaf, ali očito nisu skontali da mi je upravo Allah dao priliku da ponovo osjetim život, poslao dobre ljude i stavio pred mene dvije mogućnosti. Da izaberem život ili da ostanem u tim čaršafima. Bila sam jako loša tih dana i ne bi mi niko zamjerio da sam odbila i druženje i fotografisanje, ali fotografija, pjesma, slika, muzika… to je moj život. I tog dana prvi put nakon dva mjeseca ležanja sam se osjećala živom, prisutnom, aktivnom, korisnom, radila sam. Rad je moj spas. Od tog dana mi je bilo jasno da želim živjeti i hvala Bogu preživjela sam već četiri teške kemoterapije. Nisu me brinuli nikakvi komentari pojedinaca, jer bilo je puno više onih koji su razumjeli, podržali, koji su me voljeli, hrabrili i bodrili da nastavim borbu kako sam i počela.
To bi bilo isto kao kad bi slikaru koji je bolestan od raka zabranili da slika, samo zato što je bolestan. Tako su mene osuđivali što se slikam, što sam polugola, a rak mi skinuo kosu s glave i drži me na rubu života i smrti, ali to nije bitno, bitno je da ja imam tetovažu.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 17
SOBA ZA NIKOGA 