Čovjek i ne zna koliko može da podnese, a to sazna uglavnom na najgori način. Postoje i oni koji se uplaše pa zanemare i ono malo vlastite sposobnosti da se izbore sa sobom i svojim strahom. Da bi taj strah pao u drugi plan, morate staviti nešto u prvi plan. Meni rak nije bio na prvom mjestu i zato ću ga hvala Bogu i pobijediti. Nakon uspješnog nastupa i donatorske večere sama pomisao na koncert je podizala adrenalin. Za jedan dan ću primiti šestu kemoterapiju i to sam doživljavala kao posao koji moram da odradim. Nisam više razmišljala zašto, kako i zbog čega, samo sam vojnički odlazila u bolnicu, na taj trinaesti sprat u svoju sobu broj osam. Iako je bolest bila moj ratni teren svuda, ovo je bila prva crta odbrane.
SOBA ZA NIKOGA 