Stigle su mama i tetka. Družile smo se kratko pred probu, a stigla je i druga tetka, Dino i Alma. Stigla je i Romana iz Danske, a ona me, također, obilazila i u Bihaću i sjećam se kako smo pušile kradom u bolnici u vrijeme kad sam ja bila najnervoznija, što zbog bolesti, što zbog saznanja o bolesti, što zbog neizvjesnosti. Tad nisam pušila cigarete, samo sam par puta zapalila od nemoći da radim išta drugo. U to vrijeme sam bila najjadnija, najbolesnija i najnesretnija. Najtužnija nisam, jer to nije tuga, tužni su oni koji me vole. Ja sam bila bijesna, ljuta, frustrirana. Nikako tužna zbog svog života, jer, iako još nemam četrdeset, naživjela sam se i proživjela za stogodišnjaka. A vidi me sad. Spremam se za koncert koji ću održati i to između dvije kemoterapije. Mislim da je ovo prvi put u historiji muzike da je neko održao koncert između dvije teške kombinacije citostatika. Sve je moguće, ako to stvarno želiš. Vjerovala sam u svoju sreću i parolu da sreća prati hrabre i ovaj put mi je to i trebalo. Bila sam spremna da rizikujem sve ovim koncertom. I karijeru i zdravlje. Bila sam spremna, pa šta bude. Ljudi misle da je to vrlo lagano, ali varaju se. Pjevanje iziskuje posebnu energiju, da ne kažem snagu u punom smislu. Bodrile su me i sestre s Onkologije, moja publika, prijatelji širom svijeta. Svi. Nije bilo dana da ne prođemo autom kroz grad gdje su mi žene mahale, djeca i odrasli se slikali, a Sarajevo i nije baš grad u kojem vas zaustavljaju na cesti da se slikate da ste Michael Jackson u najboljim godinama, pa je ta podrška građana meni bila još veća, jer je bilo sigurno da ljudi to rade od srca, kao čovjek čovjeku.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 23
SOBA ZA NIKOGA 