Prolazila sam mračnom salom do svog klavira i cijelim putem me pratio aplauz. Sjela sam na stolicu. Par trenutaka sam posmatrala lica u tom mraku, ali nisam uspjela da vidim ko je sve došao zbog binske rasvjete okrenute prema meni. Vidjela sam da je sala puna, a time se i moje srce ispunilo nekakvim mirom.
– Hvala što ste svojim prisustvom uveličali ovu moju večer kojim pokazujete solidarnost na djelu i zajedno učestvujete u spašavanju života umjetnika Bosne i Hercegovine. Hvala na tome – ovim riječima sam se obratila svim prisutnima.
Zapjevala sam pjesmu Vremena za nas i posvetila je sarajevskoj legendi velikom kantautoru Kemalu Montenu koji je par dana ranije preminuo od teške bolesti. Žene su plakale, bilo je neobično tiho. Svi su s pažnjom slušali i pratili moje izvođenje uz vlastitu klavirsku pratnju. Predstavila sam Nejru koja se brzo uklopila u ulogu pratećeg vokala i savršeno me pratila.
– Svi koji su večeras ovdje znaju da sam ja žena iz naroda koja voli da pjeva i svira i to što sam poznata i popularna me nikad nije izdvajalo od ostalih. Želim reći da sam zahvalna što se držimo zajedno i moramo ostati zajedno, jer smatram da možemo tako pomoći mnogim ljudima. Ispred mene je šesta kemoterapija. To nije nimalo lako. To što ja izgledam jaka, to sam samo ja. Vjerujte da je puno više onih koji su slabi. Zbog njih moramo da se ujedinimo. Zbog pažnje koju ste mi uputili osjećam dug prema društvu i zato osnivam Fondaciju koja će se brinuti za pomoć oboljelima od raka i malignih bolesti.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 17
SOBA ZA NIKOGA 