Probudila sam se u toploj sobi. Bilo je vrijeme kad su radijatori vreli i malo sam smanjila grijanje. Bilo mi je čudno što nas niko nije budio s obzirom na to da smo u Bihaću ustajale u 6, pa spremale ormariće, pa hiljadu čuda… E ovdje toga nije bilo. Negdje oko osam sam čula zvuk kolica s hranom. Doručak. Onda vizita.
Za doručak je stigao ABC sir, dvije kriške crnog kruha, čaj i jedna velika narandža. Uzela sam čaj, ali sam odmah odustala od njega jer je bio sa šećerom, a ja već par godina izbjegavam sladak čaj. Mogla sam dobiti zamjenu bilo čega i bilo je veliko olakšanje u poređenju s agonijom kuhanih jaja iz Bihaća.
– A možemo li mi jesti ove neke namirnice tipa kruh, sir, čula sam da brašno, šećer i sve životinjskog porijekla treba da ukinemo i jedemo samo svježe uglavnom?
– Pa ja bih predložio da jedete sve osim crvenog mesa i šećera. Sve umjereno je podnošljivo, ali naravno mogla bi se ova bolnička ishrana još unaprijediti i prilagoditi onkološkim pacijentima, ali nažalost ekonomija, kao što znate, sve određuje – odgovorio mi je doktor Pašić.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 10
SOBA ZA NIKOGA 