Bilo mi je teško uopće biti živa tog dana. Sve mi je bilo teško. Bilo mi je teško BITI. Postojati. Virila sam kroz sjenu svojih gustih trepavica šta se dešava. Maša je ugodno pričala, a ja sam gledala kako joj je divna ta kosa i jedino sam željela da spavam, a san mi nije dolazio na oči. Soba se uskoro napunila, došla je posjeta, moji sarajevski prijatelji i iznenadila sam se otkud već posjeta, otkud znaju. Tada sam se trudila svim silama biti nasmijana, pokušavala sam sve vrijeme održati širom otvorene oči i razvukla sam široki osmjeh. Došao je moj frizer Ado, moja Ela, Ajla i Sabina, bivši bihaćki komšija Emir, moj rođak Muhamed, kojeg sam jako voljela kao dijete, a prema kome sam tog dana bila jako gruba i baš mi je žao zbog toga. On se vidjevši mene u toj bolničkoj sobi toliko rastužio da bi zatim pustio suzu, a ja sam zbunjena cijelom situacijom vrlo grubo rekla: “Što ti plačeš, ako ja ne plačem?”, a najradije bih vrištala od nemoći, od očaja, jer svaka suza ljudi koji su me posjetili je govorila više od hiljadu riječi. Nisam se ni morala gledati u ogledalo, te suze su mi sve govorile i upravo to me i plašilo, pa sam valjda zato bila tako gruba. Zbog straha nisam znala primiti i prihvatiti nježnost u to vrijeme. Bila sam izgubljena, poluživa i polusvjesna. Soba se ubrzo još više napunila, osjetio se nemir u zraku, svi smo bili zbunjeni, i oni i ja. Svi su pričali uglas osim mene, a kako je vrijeme prolazilo ipostajali su sve glasniji, uletjela je sestra s pozivom mog doktora da dođem u ljekarsku sobu. Tačno u pravo vrijeme, jer tada sam se osjećala isto kao onu noć kod kuće kad su svi pričali u isto vrijeme, a ja na kraju pobjegla kod susjetke Sandre.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 10
SOBA ZA NIKOGA 