Post o mojoj prvoj kemoterapiji je dobio krila i objavili su ga svi portali. Novinari su pratili situaciju, a ja sam se borila da stanem na noge i došla sam se ponovo pohvaliti Džavidu da sam puno bolje nego jučer i da sam gladna. On se angažovao oko doručka, donoseći marmelade bez šećera kolege pjevača Ibrahima Jukana koji mi je punu kesu svojih proizvoda domaće i zdrave hrane ostavio kod Goge dok smo bili u bolnici. Ja sam za to vrijeme tipkala s prijateljima. Malo inbox, malo komentari. Bila sam sretna i zahvalna što imam takvu podršku i ljudi su mi davali snagu da napravim taj korak, da ustanem i stanem na svoje noge.
Pojela sam dva kuhana jajeta, malo uštipka od heljdinog brašna, malo crnog kruha s Jukanovim i kiselim domaćim pekmezom od jabuka što je donijela kuharica Zifa i najela sam se kao kad sam usred noći u bolnici jela Mašin zeljanik. Znači, dobro je, mislila sam. Čim čovjek može da jede to je dobro. Čim se vrati apetit to je OK. Tad sam pila još po tri tablete ujutro, pa tri uvečer, a i između je bilo nešto. Uzimala sam još pripravke Sabininog oca, poznatog travara Smaje Čelikovića iz Bihaća, prije jela, poslije jela, samo se meni nikad nije dalo tražiti kašiku, nego sam pila direktno iz flašice. Bila sam isprogramirana na lijekove, a Džavid još više, jer on mi ih je i davao i kontrolisao vrijeme uzimanja. Svakih osam sati ljekoviti pripravak za imunitet iz jednog manastira koji je Džavid dobio od prijatelja Mehmedalije, pa onda Med života ljekovitog bilja Kajtezović, tetke mog DJ-a Denisa i svježe mlade salate Zifinog muža. Mislila sam da ću taj dan nešto čitati, opustiti se, ali od ranog jutra je krenula posjeta. Taman kad bih uzela neku knjigu da čitam, stigao bi neko novi i bilo je teško čitati išta u kontinuitetu.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 12
SOBA ZA NIKOGA 