Vrijeme je prolazilo, a ja sam se sve više navikavala na teško stanje nakon kemoterapije i smišljala strategije za što bolje i bezbolnije dane. Dva dana pred kemoterapiju nisam jela po principu jedi, jedi, samo jedi, nego jedem samo ako sam zaista gladna, a ne zato što je vrijeme ručka. Da što više počistim crijeva i pripremim želudac, da što lakše podnesem mučnine. Mislila sam da ako nemam šta da povraćam, neću valjda ni povraćati. Redovno sam pila svoj cijeđeni sok, a na dan kemoterapije nisam uzimala ni sok ni pune obroke. Donosila sam u bolnicu Plazma keks i banane za prve dane nakon kemoterapije. Keks je navodno pun vitamina, ali i zabranjenog nam šećera. Ako Plazmu jedu sva mala djeca valjda mogu i ja, razmišljala sam i bila sretna što ne povraćam. Treću sam dobro podnijela i čini mi se da su to bili i moji najljepši dani svih ovih mjeseci. Fino sam se šminkala, iako sam bila ćelava, izgledala sam koliko toliko slatko i pristojno. Izvlačila sam eyeliner zbog sebe, zbog tog kancera koji je u početku prijetio da se više nikada neću našminkati. Sređivanje je bilo dio plana protiv raka na putu izliječenja. Rak ne voli kad smo sretni, lijepi, sređeni, nasmijani, zapamtite to. Rak ne voli kad ga ignorišemo. A upravo to sam sve vrijeme radila.
SOBA ZA NIKOGA 