A moja tetovaža je baš tih dana dobila po sebi nekoliko malih crvenih tačkica, poput osipa. One su iritirale, tjerale na češanje, ali suzdržavala sam se koliko sam mogla. Stigle su slike iz Bihaća, objavila sam na Facebooku da ih namjeravam prodati na donatorskoj večeri zbog skupljanja novca za naredne kemoterapije. To je pročitala jedna gospođa i javila mi se sa željom da pomogne tako što bi uramili sve slike. Ona je bila supruga vlasnika galerije Aspera. Ovaj rani februarski datum je bio važan jer i ova porodica je izgubila nekoga od raka, a ja sam bila zahvalna do neba što su mi ovom igrom sudbine riješili veliki problem.
Anik i Edis, njegov kolega s Akademije, unosili su slike u moju sobu, svaki po par komada. Za njima je išao Džavid s još par slika, a onda su sišli do auta po još jednu turu. Gledala sam kako se soba puni slikama i nisam mogla vjerovati da ih je toliko, jer sada su onako uramljene dobile još vredniju umjetničku dimenziju i bila sam ponosna na svoj rad. Voljela sam svako svoje djelo, bila to pjesma, slika ili šal.
SOBA ZA NIKOGA – Poglavlje 17
SOBA ZA NIKOGA 